U Tarragoni poginuo je 13. travnja 585. u dobi od samo 35 godina kraljević Hermenegildo. O njegovu životu i mučeništvu s više ili manje kritičnosti pisali su: Ivan, opat Biclara, a kasnije biskup u Geroni, zatim slavni povjesničar sv. Grgur iz Toursa u svojoj Povijesti Franaka, sv. Grgur Veliki u svojim glasovitim Dijalozima, sv. Beda Časni, Pavao \akon i drugi. Problem je mučeništva sv. Hermenegilda u tome da li se kao uzrok njegove smrti radilo o posve političkoj stvari ili o vjeri. Pobijedilo je drugo mišljenje pa je mučenikov blagdan odobrio papa Siksto V. godine 1586. Urban VIII. godine 1636. proširio je svečev blagdan na čitavu Crkvu, dakle i izvan granica Španjolske, te sam sastavio himne njemu u čast. Njegov blagdan slave i Grci i Armenci.Hermenegildo se rodio oko godine 550. Njegov je otac kao moćni zapadnogotski vladar svladao svoje protivnike i sam postao kraljem Španjolske. Svoga sina prijestolonasljednika oženio je s franačkom princezom Ingundis, koja je bila pravovjerna katolikinja, dok su Vizigoti, tj. zapadni Goti, skupa sa svojim kraljem bili arijanci, nijekatelji Kristova božanstva. Leovigildova druga žena Goeswintha htjela je pošto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo. Ona se od toga odlučno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i muž joj Hermenegildo.Da nekako izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u kraljevskoj obitelji kralj je Leovigild predao sinu namjesništvo nad jednim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno jer je u Sevilli u svetom biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvršio snažan utjecaj i na Hermenegilda pa je i on prihvatio pravovjerno kršćanstvo. I sad je došlo ono što će dovesti do tragedije, ako to smijemo tako zvati. Hermenegildo je u silnoj revnosti htio da čitavu Španjolsku učini katoličkom te iz nje iskorijeni arijanstvo. No već kod prvih pokušaja naišao je na oštar otpor svoga oca Leovigilda. Taj je brzo uvidio da vjerski rascjep u kraljevstvu ne može ostati bez vanjskih političkih posljedica. Zato je odlučno zatražio od sina da se vrati natrag arijanstvu. Mladi je kraljevski namjesnik reagirao tako da se proglasio neovisnim kraljem te, u znak svoje neovisnosti, počeo kovati i vlastiti novac. Za sebe je pridobio dio plemstva koje se osjećalo katoličkim, a i saveznike izvan Španjolske, koji nisu mogli zaboraviti poraze što su prije dvadesetak godina pretrpjeli od Leovigilda. I tako je čitava stvar s vjerske bila prebačena na političku razinu.Kralj Leovigild je reagirao izravnim napadom na katoličku hijerarhiju u zemlji. Mnogi su biskupi bili prognani, a imanja im zaplijenjena. Katolicima, pak, vjernicima kralj je učinio neke ustupke ne bi li ih tako na miran način i više milom nego silom pridobio za arijanstvo. U tome je, na žalost, imao i uspjeha. A tada je ipak došlo do otvorenog sukoba. Hermenegildo je bio izdan, zatvoren te lišen svih svojih kraljevskih prava. A to je za njega postala najveća šansa njegova života. Ako se vrati arijanizmu, kralj će mu vratiti slobodu. Hermenegildo je ipak odbio takvu ponudu te ostao postojan u svojoj vjeri. Osuđen na smrt te izmučen tamnovanjem Hermenegildo je morao izdržati još jednu kušnju. Otac mu je poslao s pričešću arijanskoga biskupa. Napast je za zatvorenika bila velika, jer je kroz duge mjesece tamnovanja bio lišen pričesti, te najveće utjehe i okrjepe naše vjere. Upoznao je klopku koja mu se podmeće te odbio arijansku pričest. To je pak zapečatilo njegovu sudbinu. Rasrđeni je otac poslao u tamnicu krvnika koji je Hermenegildu 13. travnja 585., baš na samu Veliku subotu, odrubio glavu. On je radije izabrao mač i smrt nego arijansku pričest i u tome je njegova veličina. Umro je za vjeru.Otac se kasnije pokajao što je tako postupio prema sinu, no ipak nije prihvatio katoličko pravovjerje. Ostao je i dalje arijanac. Na samrti je predao kraljevstvo sinu Rekaredu, preporučivši ga sv. Leandru iz Seville da ga obrati kako je to učinio i s Hermenegildom. Rekared je nepune 4 godine nakon bratove smrti prihvatio s čitavim kraljevstvom katoličko pravovjerje i tako je Hermenegildova žrtva vrlo brzo urodila plodom. Katolička Španjolska svetoga Hermenegilda ubraja među svoje velike zaštitnike. On je svojom mučeničkom smrću utro put katoličkom pravovjerju na Iberskom poluotoku, koji mu je ostao vjeran sve do danas.