Nedjelja ovog tjedna je 10. NEDJELJA KROZ GODINU, B ciklusa čitanja.
Pozvani smo i ove nedjelje, prepoznavati i osluškivati istinu: svaki je čovjek sam u svojem opredjeljenju za dobro, svatko se iznova danomice opredjeljuje za dobro, gradeći svoj život, čisteći svoje lice pred drugima. Ali ima i onih koji se hvale, onime što pametan čovjek smatra ludošću.
Štoviše, danas je sve više izazova razne naravi, koji čovjeka instrumentaliziraju, izazivaju da se odrekne vlastita razuma. Pa vidimo i razne izazove na internetu, koji počesto dovode i do smrti onih koji ih ispunjavaju. Na žalost, mladi su najviše pogođeni, pa i najviše stradaju. Stoga budimo mudri, oprezni, jer dokazivati se moramo samo pred Gospodinom, koji nas je stvorio, zna što je u nas stavio kao talent, te sada čeka hoćemo li svoje talente, darove, upotrijebiti na dobro, na izgradnju ili na propast vlastita života, propast naše vječnosti, neuspjeh vremenitosti.
Pravednik je onaj koji pošteno pristupa svima oko sebe, ali i svome vlastitome životu, ne preuveličavajući dobro koje čini, niti skrivajući svoj grijeh, svoju slabost koja nas sve tako obilježava, protiv koje se borimo cijeloga života! Nadalje ovdje se spominju braća i sestre Isusove, pa da to malo pojasnimo – nekoliko je teorija, a ovdje ću izložiti najvjerojatniju – sv. Jeronima, koji tvrdi kako je riječ o Isusovim sestričnama i bratićima, široj Marijinoj rodbini. Egzegete – bibličari nas upozoravaju kako na aramejskom ili hebrejskom jeziku, riječ brat (‘aha’ ili ‘ah’) može značiti brat, bratić, nećak ili čak saveznik. Braća Gospodinova, prepoznaju se kao nazaretska skupina Kristovih sljedbenika, stoga Isus nije imao braće i sestara po krvnom srodstvu.
Milost i Mir koji dolaze od Gospodina, uvijek su jamstvo ljubavi i snage, podrške u kušnji i napasti. Strpljivo nam je podnositi patnju i nevolju, jer Isus Gospodin uz nas je i daje nam snagu. Tako naša vjera postaje jača po osnaživanju nade koja je u nama.
Patnja nije beskonačna, bol nije trajna, mučnina i odium, udaljenost od drugih nisu vječni… Gospodin nas ohrabruje i vodi, daruje nam utjehu po svojoj muci i svome Slavnome Uskrsnuću! Blaženstva su poziv na život koji odražava sveti evanđeoski život kako je zamislio naš Gospodin Isus. To je poziv, svim ljudima, svih vremena.
Poziv primanja Gospodina Boga koje je mirno i tiho, ponizno, vježbajući duh u kojem kušamo Božju prisutnost. Čista srca koračamo u mirnom razmatranju Boga, Božje istine i mudrosti, čistim srcem i mirnom pameću. To je put svetosti – put odnosa i životnog zajedništva s Bogom.
Gospodin u svome obraćanju nama, svojim vjernicima, ne donosi potencijalnu budućnost, možebitnu istinu, već nas uvodi u Vječnu Istinu! Isusov je govor jasan,
ne donosi privid stvarnosti, nego nas upućuje u stvarnost, koju prepoznajemo kroz sva vremena i sve dane povijesti. Ispovijedamo se prema Zakonu, koji je upisan u srce čovjeka, koji nas opominje svaki put kada zalutamo i skrenemo sa prave staze života. Jer biti sol zemlje i svjetlost svijeta, zahtjevan je i težak, odgovoran zadatak i put kroz života. Sol ne smije biti bljutava, razmlačena drugim okusima, već mora biti čista, jasna, ponekad i odrješita, ali uvijek dovoljno skromna, ponizna i jednostavna, kako bi davala okus svijetu… Svjetlost ništa ne smije tamniti, učiniti manjkavom ili nedjelotvornom. Jer na svjetlosti se sve vidi. Stoga si nikada ne utvarajmo, kako smo bolji nego što jesmo, kako smo bolji od ovoga svijeta, u kojem živimo, već se čistimo snagom Duha Svetoga, po daru Isusa Krista, koji nam objavljuje Oca!
Pouzdajmo se u Gospodina, koji nas neće ostaviti, ali i kome mi zbog oholosti, svoga grijeha, često okrećemo leđa. Naučimo se oslanjati na Gospodina, pa čak i kada smo svjesni kako ne zaslužujemo ni Milosti ni Ljubav Gospodnju. Gospodin je veći od našega grijeha, od naših slabosti, čak i od naše savjesti koja nas u tamu udaljava, pošto skrivamo svoje grijehe jedni pred drugima. Gospodin je Ljubav Istinska!
Daruje nam sposobnosti kako bismo ovaj svijet učinili boljim mjestom za život, kako bismo obogaćivali jedni druge i bili ispunjeni i sretni – SVETI.
Pravednost naša vjernička, mora biti veća od pravednosti zakonske, od pravednosti Staroga zavjeta, straha pred Bogom.
Zakon uvijek opisuje i donosi minimum morala, a naš je poziv daleko veći, maksimum moralnosti – svetost. Nikada nam zakon ne smije biti izlika da nešto činimo
ili ne činimo, već uvijek poziv na dublju i potpuniju pravednost i istinu!
Gospodin Bog nas zaista voli kao Otac Nebeski, ali ne u slabosti ljudskoj, koju naš otac može, a ponekad i pokazuje, već u punini ljubavi koja je poziv na pravednost, na istinu, na puninu života. Stoga možemo i slaviti svetkovinu Presvetog Srca Isusova – Ono je darovano od Vječnoga Oca za nas kako bi nas otkupilo od grijeha.
Srce Isusovo bilo je probodeno za nas na Križu, kako bi nas iscijelilo,
otkupilo očistivši nas od grijeha.
Presveto Srce Isusovo uvijek kuca za nas,
a mi smo pozvani da Srce Isusovo kuca i u nama.
Benedikt XVI, papa u miru, rekao je „Srce koje nalikuje Kristovu više nego bilo koje drugo, bez sumnje je Marijino srce, njegova Prečista Majka,
i upravo ih zato liturgija drži zajedno za našu čast.”
Sveti Ljudevit Montfortski objasnio je u svojoj knjizi “Istinska pobožnost Mariji”
da se molitve Mariji, odmah prenose na Isusa.
Marijino Srce toliko je jedinstvo sa Srcem Isusovim da se jedno ne može odijeliti od drugog. Ako želite produbiti našu ljubav prema Bogu, idite prvo k Mariji i ona će vas voditi najsigurnijim putem do Srca njezinog Sina – u snazi Duha Svetoga.
