Posljednjeg dana mjeseca srpnja naša je Župa hodočastila Majci Božjoj Bistričkoj. Budući da hodočašće prošle godine nije bilo moguće organizirati zbog epidemioloških mjera, ove smo godine nastavili niz tog svima dragog godišnjeg hodočašća našoj nebeskoj Majci, „Duši duše hrvatske“ i „Suncu naših dana“. Kao i svaki put, pošto smo stigli u Svetište i u procesiji pozdravili čudotvorni kip, sudjelovali smo u pobožnosti križnog puta te iskoristili vrijeme za sakrament svete ispovijedi koji se više ne dijeli u nekadašnjim prostorima, nego u posebno i lijepo uređenoj „Kapeli Božjeg milosrđa“ pored prve postaje križnog puta bistričke Kalvarije. Osim što cijelu kapelu okružuju ispovjedaonice i u njima strpljivi i blagi ispovjednici, u samom središtu kapele je izložen Presveti Oltarski Sakrament iznad kojeg stoji natpis iz prispodobe o izgubljenom sinu u Lukinom Evanđelju: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ Kapela je istovremeno rješenje i za euharistijsko klanjanje koje se prije pandemije održavalo u bistričkoj Bazilici u 14:00 sati, dok je sada Presveti Oltarski Sakrament izložen cijelo prijepodne do 14:00 sati. Nakon primljene ispovijedi, u 11:00 je sati započelo euharistijsko slavlje na kojem nas je rektor Svetišta preč. Domagoj Matošević potaknuo da molimo za „sveto nezadovoljstvo“ kakvo je imao i Mojsije iz prvog misnog čitanja kako bismo uvijek mogli napredovati na putu svetosti. Nakon vremena za ručak i nekoliko trenutaka provedenih u tišini pred Gospodinom, u Bazilici smo u procesiji pozdravili našu nebesku Majku i otputovali za Ludbreg. U Ludbregu nas je srdačno dočekao i primio župnik mons. Josip Đurkan koji nam je obnovio poznavanje Svetišta Predragocjene Krvi i njegove povijesti. Pošto smo se osvježili sladoledom, s pjesmom – pa i kojom podravskom – i zahvalni, uputili smo se svojoj Podravini i svojim kućama…
