U liturgijskoj ili crkvenoj godini dan nakon svetkovine Svih Svetih slavimo i spominjemo se svih vjernika pokojnika. Dok se u svetkovini Svih Svetih spominjemo pokojnika koji su već spašeni, tj. koji se nalaze u nebeskom raju, a Crkva im u liturgijskoj godini i svom liturgijskom kalendaru na poseban način ne spominje ime, danas se spominjemo i onih pokojnika koji se još uvijek ne nalaze u nebeskom raju, dakle koji su u čistilištu i čekaju dan kada će ih Bog pripustiti u svoje vječno zajedništvo. Stoga, na današnji dan na poseban način molimo za one pokojnike koji još uvijek nisu dostojni da budu u zajedništvu Svih svetih i tako gledaju Boga licem u lice.
Zašto smo pozvani moliti se za naše pokojne? Ponajprije, oni koji su umrli oni više za sebe ništa ne mogu učiniti. Dok su živjeli ovdje na zemlji, imali su mogućnost nešto učiniti za svoje spasenje. U trenutku kada ih je Bog pozvao s ovoga svijeta, prestaje i njihova mogućnost da za sebe nešto učine u pogledu svoga spasenja. Stoga smo mi živi pozvani na poseban način moliti za naše drage pokojne, kako bi im se Bog, ukoliko je potrebno, smilovao, dobrostivo im oprostio grijehe i pripustio ih u život vječni. To smo kao braća i sestre u vjeri pozvani činiti i moliti i za one kojih se nema tko spomenuti, a potrebne su im naše molitve i prošnje kod Oca koji je na nebesima. To je veliko djelo ljubavi koje možemo učiniti prema svim pokojnicima, jer svi smo mi i s onima koje poznajemo, ali i s onima koje nikada u životu nismo upoznali, na koncu braća i sestre u vjeri i isti nam je Spasitelj i Otkupitelj, Sin Božji, Isus Krist.
Međutim, na današnji dan ne trebamo samo moliti za naše pokojne, nego je potrebno još nešto učiniti: pozvani smo na današnji dan na poseban način razmišljati o tome da ćemo i mi jednoga dana stupiti pred Boga te ćemo, da se poslužimo biblijskim rječnikom, morati položiti račun o upravljanju svojim vlastitim životom. Zato nam se danas upitati: kako živim? Mogu li sa starozavjetnim psalmistom ponoviti riječi: Gospodin mi je svjetlost i spasenje; Gospodin je štit života moga; Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Tražimo li doista lice Gospodinovo u ovom svijetu, u našim bližnjima? Je li nam doista Gospodin svjetlost i spasenje u našem životu? Je li se uzdam u Gospodina i svoj život polažem u njegove ruke? Ovo su, braćo i sestre, pitanja koja si danas trebamo postaviti kako bismo ispravno mogli vidjeti koliko smo daleko od nebeske domovine i našega spasenja. Ne smijemo spavati i dopustiti da se polako udaljujemo od Boga i njegova sina Isusa Krista, koji je naš Spasitelj. Na današnji je dan potrebno sebi posvijestiti da nas čeka susret s Bogom i da ćemo u tom susretu biti usmjereni ili u pakao ili u čistilište ili pak u nebeski raj.
Razmišljati o vlastitoj smrti doista može biti potresan trenutak. Idemo ususret nečemu što ne poznamo. Nemamo iskustvo smrti i strah nas je. Međutim, ukoliko doista vjerujemo da je Isus Krist onaj koji je uskrsnuo od mrtvih, koji je pobijedio smrt te ćemo i mi zajedno s njime uskrsnuti te da je smrt zapravo prolaz iz ovozemaljskog života u vječni život, onda će nam i sam pogled na naš život, ali i na smrt, dobiti sasvim drugačiju dimenziju. Starozavjetni prorok Job govori i pokazuje nam put u našoj vjeri, a kojoj je Isus Krist ispunjenje: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.
