Život, kakvim ga mi poznajemo ovdje na zemlji završava smrću, završetkom i odlaskom s ovoga svijeta. Otišli su. Nama se čini da je to kraj. Mi Dušni dan nazivamo i danom mrtvih. Dan mrtvih? Ni blizu! Danas je dan živih!
Danas posjetom našim pokojnima, Svetom misom i molitvom za njih postajemo svjesni da oni ipak nisu nestali zauvijek, nego da su samo promijenili način života. Kako molimo i u misnom predslovlju za pokojne: „Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima…“
Tradicionalno smo slavili Svetu misu na Dušni dan za sve naše pokojne duše u čistilištu na našem groblju u 11:00 sati.
Naši pokojni nisu više u prostoru i vremenu kao mi, oni su u vječnosti kod Boga. Ali – oni žive! I nije to samo naša neka pobožna želja – to je stvarnost!
Danas je dan kada za njihove živote zahvaljujemo. Zahvaljujemo za sve one zemaljske korake koji su se posebno ucijepili u naše živote i u naše korake, ali zahvaljujemo i za korake njihove vječnosti. I molimo, ukoliko im je to još potrebno zbog krhkosti njihovih zemaljskih koraka, da im Bog izađe ususret i primi ih u puninu života, u zajedništvo svih svetih.
Danas je i dan kada razmišljamo ne samo o prolaznosti vlastitoga života, nego i o usmjerenosti svoga života, o svojoj ugrađenosti, o tome što će iza nas ostati kada zaključimo svoj zemaljski život. Kakva će brazda iza nas ostati? Kojim plodovima rađati? Danas je i dan molitve za duše svih naših pokojnika, ali je i dan odluke za svoju dušu. Hoću li biti čovjek groba ili čovjek vječnosti? Hoću li svoj život zakopati ili raskriliti? Hoću li sam sebe pokopati ili otvoriti punini života kojeg smrt ne može slomiti? Bog nas poziva, i tebe i mene: Budi dijete života, jer za život sam te stvorio, ljubavlju oblikovao i križem posvetio…
