Sveta Lidvina
patnica, mistika
(1380. –1433.)
spomendan 14. travnja
Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Već je njezino rođenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjom. Rodila se ona u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ožujka 1380., baš na Cvjetnicu, kad se u obližnjoj župnoj crkvi pobožno pjevala Muka po Mateju. Njezin će život biti usko povezan s tom Mukom jer će kroz 38 godina, podnoseći strpljivo i Bogu odano tešku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zaručnica Krista Patnika. I njezino ime, na nizozemskom Lijdewijde, znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Tako za nju ona latinska poslovica “nomen omen”, već je ime znamenje, vrijedi na osobit način.
Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre ćudi pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Njezin osunčani smiješak na usnama budio je kod svih simpatije i prijateljske osjećaje. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oči mnogih mladića zaustavljale na njoj.
Roditelji su već pomalo počeli računati na dobru udaju svoje kćeri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ima druge misli te da ne misli na udaju. Štoviše, rekla je da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevši njezinu odlučnost, kao pametni ljudi ostaviše je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljšati svoje materijalno stanje. Imali su više ljudskosti, idealizma te prave roditeljske ljubavi prema svome porodu negoli sebičnosti i računice koje, na žalost, kod raznih udaja nisu baš tako rijetka pojava.
U zimi god. 1395/1396. neka je teška bolest djevojku jako oslabila. Nije još pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvaše na zimski šport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispočetka pozivu opirala, no napokon je ipak pristala te pošla na sklizanje. Nespretnošću jedne od djevojaka Lidvina je pala te slomila rebro. Morali su je sa sklizališta odmah odnijeti kući i položiti u krevet. Bilo je to baš na Svijećnicu, blagdan Gospodinova prikazanja u Hramu, dan Simeonova proročanstva o maču boli, a godine Gospodnje 1396. Od toga za nju sudbonosnog dana Lidvina više neće silaziti s kreveta niti će se njezine noge doticati tla. Liječnici su se uzalud trudili da s ozlijeđenoga mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju i da tu ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tjelesno tkivo počelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one koji su joj se približavali bilo nešto strašno i odvratno, no ljudi su počeli s njome sve više i suosjećati te je sažalijevati. Bolest se širila po cijelom tijelu na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeno i desno oko pa je na nj oslijepila. I na nju su se mirne duše mogle primijeniti Izaijine riječi: “Ne bijaše na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela” (Iz 53,2). Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost iščezoše netragom, “a lice joj je bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličila na čovjeka” (Iz 52,14).
Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom Patnikom, s onim “koji je naše bolesti ponio i naše boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,4-5). Razmišljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdašnji, škola trpljenja, u kojoj se naučila kako kršćanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti “i ne otvarajući usta svojih” (usp. Iz 53,7). Razmišljanje o Kristovim Mukama posta Lidvini na bolesničkoj postelji, prikovanoj na križ, svakidašnje zanimanje, ali i neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom Mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.
Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka. Životopisci spominju čak da je kasnije u patnjama osjećala veliku utjehu. To je bila nagrada odozgor za predano trpljenje. Gospodin je Svojoj zaručnici patnici utisnuo u tijelo Svoje Rane, a tješio ju je i Svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina Anđela Čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti koju mogu osjetiti samo one duše što se Gospodinu sasma predaju.
Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske. Koncem Svetoga tjedna god. 1433. Lidvina je zamolila Gospodina: “Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženoga Lica!” Gospodin joj je odgovorio: “Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš sa svojim sestrama Djevicama u raju pjevati aleluja.” Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju – misu i časoslov za njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrjie, Belgije i Nizozemske.
Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.
Dodatak Životopisu:
Rodila se u malom ribarskom gradiću Schiedamu, nedaleko od Rotterdama u Nizozemskoj. Dogodilo se to ovako: Njezina majka trudnica bila je na Cvjetnicu, 18. ožujka 1380. prisutna u župnoj crkvi kada se pjevala Muka po Mateju. Uhvate je porođajni bolovi. Požuri kući i rodi kćer. Nadjenu joj ime Lidvina, na nizozemskom Lijdewijde, što znači mnogo trpjeti i trpjeti s velikom strpljivošću. Otac joj se zvao Petar, bio je noćni stražar svojeg mjesta. Ime majci je bilo Petronila. Uz Lidvinu su imali još osam sinova.
Lidvina je bila vedre naravi i izvanredne ljepote. Već je u dvanaestoj godini doživjela prve prosce za udaju. No Lidivna je to odbila i rekla roditeljima da bi u slučaju prisile na udaju zamolila Boga da joj pošalje bolest i iznakazi tijelo.
Na Svijećnicu 1396. pošla je sa braćom i prijateljicama na sklizanje po ledu. Klizali su se mladi uhvativši se za ruku velikom brzinom. Na kraju reda se nalazila Lidivina. Držala se za ruku brata Vilima. Vilim nehotice otpusti sestrinu ruku. Lidivina se silom zaleti u jedan željezni stup nad rijekom Maas. Djevojka ostade ležati na ledu. Vilim podigne krvavo lice drage sestrice, kojoj je iz usta tekla krv. Brzo su donijeli male ljestve, stavili na njih ranjenicu i ponijeli kući. Liječnik je ustanovio lom rebara i druge teške nutarnje rane.
“Za volju Božju, pa to neće umrijeti moja kćerka?” – jecala je zdvojna majka.“To je u Božjim rukama,” odvrati liječnik. “Ali pitanje je, ne bi li bilo bolje za djevojku, kad bi ju Bog uzeo k sebi.” Liječnici su se uzalud trudili da s ozljeđenog mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve više pogoršavalo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni liječnik holandskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobičnu slučaju te da tu ljudsko znanje mora zašutjeti pred Božjom rukom.Sveta Lidivna je prvi godina bolesti jako željela da ozdravi. Gorko je plakala kada bi u posjetile zdrave prijateljice.
Lidivina je trpjela teške boli. Bolest se širila po cijelom tijelu, na kojem se pokazaše strašne rane. Bilo joj je zahvaćeo i desno oko pa je na nj oslijepila. Lice joj se iznakazilo.
Ispočetka je sa velikom mukom mogle nekako doći do crkve. Ali nakon pet godina bolesti, postalo joj je tako zlo da više nije mogla napustiti svoju postelju punih 33 godine.
Njezin župnik Ivan Pot davao joj je prvih godina njezine bolesti samo dvaput godišnje Tijelo Gospodnje. U to vrijeme je bila velika mlakost u primanju Pričesti. Po savjetu svog svećenika Lidvina je počela razmatrati Muku Isusovu. To je činila tokom dana u sedam dijelova. Pa potom cijeli dan i noć, jer godinama nije imala sna.
U početku bolesti Sveta Lidivna je uzimala nešto kruha i mlijeka. No zadnjih 19 godina života nije mogla ništa uzeti nego samo Svetu Pričest. Jednom zgodom nakon Pričesti bolesnice kod kuće obećao joj je župnik da će joj donijeti Pričest opet nakon četiri tjedna.
“Četiri tjedna moram čekati”, prestraši se Lidivina. “Zar ne bi mogli doći prije? Kada bi ja jednom imala ključ od Svetohraništa kao Vi, pa kad bih Vas vidjela da se mučite od gladi – kako Vam ne bi dala Kruh Života, kako Vi to činite! Imajte smilovanja sa svojom siromašnom kćerkom, koja na ovoj zemlji nema drugu utjehu doli Isusovu Ljubav, i nema drugo sredstvo da održi život nego Tijelo Isusovo!” Svećenik je bio ganut pa je bio spreman da joj donese Svetu Pričest svakih 14 dana.
Jedan svećenik je imao dužnost da iskuša Svetu Lidivinu. U vrijeme Svete Pričesti pružio je Svetici neposvećenu hostiju. Svetica spoznavši da je to samo kruh rekla je: “Velečasni gospodine, dajte mi drugu Hostiju, jer to što držite u svojoj ruci nije Isus Krist.”
Sveta Lidivina je kroz 17 godina ležala nepomična na leđima, mogla je pomicati samo glavu i lijevu ruku. Od ležanja je imala puno rana, k tomu je na tijelu imala otvor sa jako puno crvi. No za čudu kraj nje se nije osjetio neugodan zadah.
Živjela je u strašnoj oskudici, ispočetka je ležala na slamnjači a kasnije na golim daskama, jer se posteljina lijepila za rane. S vremenom je Lidivnu napala vodena bolest, groznica, glavobolja i zubobolja. Kako je na desno oko posve oslijepila, a lijevo postalo tako nježno, da nije mogla podnositi svjetla, a da joj iz oka ne poteče krv, morala je dan i noć boraviti u tami. Slično kao Sveti Franjo Asiški i Sveta Lidvina je imala viđenje Isusa u kojem su svijetle zrake od Isusovih Rana renile Lidvinine noge, ruke i srce. Gospodin je tješio Lidivinu svojom vidljivom prisutnošću te prisutnošću svoje Majke i svetičina Anđela Čuvara. Bolesničina postelja, mjesto patnje i muka postade i mjestom utjehe i duhovne radosti.
Glas o bolesnici Lidivini i njezinom strpljivom podnošenju bolesti, pronio se na daleko, pa počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemačke i Engleske.
Koncem Svete Sedmice godine 1433. Ludivna je zamolila Gospodina:
“Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zaslužujem, pa da bih bez Čistilišta mogla prispjeti do promatranja Tvoga blaženog Lica.!” Gospodin joj je odgovorio:
“Tvoje su želje uslišane. Za dva dana ćeš s tvojim sestrama Djevicama u Nebu pjevati Aleluja.” Na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Isus je došao po Lidvinu. Papa Lav XIII. potvrdio je njezino štovanje, njezin spomen 14. travnja.