(1840. –1889.)

spomendan 15. travnja

---

Prvi katolički vjerovjesnici u Oceaniji bijahu Francuzi. Bili su to misionari iz Družbe Presvetih Srdaca, koja je u Francuskoj nastojala otkloniti loše posljedice revolucije, a u vanjskom svijetu djelovati na evangelizaciji nekršćanskih naroda. Njima je godine 1825. papa povjerio misionarenje havajskog otočja, a malo kasnije svu Polineziju.

Zov francuskih misionara za novim misijskim zvanjima naišao je na snažan odjek naročito u Belgiji. U dobrim seljačkim obiteljima bilo je djece, a njihovo je kršćanstvo pokazivalo i spremnost na žrtvu, smisao za redovništvo i rad u dalekim misijskim krajevima. Takav je duh bio i u obitelji de Veuster u flamanskom seocu Tremeloo, jer iz nje otiđoše u samostan jedan sin i dvije kćerke, a doskora pođe i drugi sin, Josip, koji će dobiti redovničko ime Damjan. Završivši osnovno školovanje stupio je u Družbu Presvetih Srdaca. Ispočetka je primljen za redovničkoga brata pomoćnika, ali će kasnije biti premješten među one koji se spremaju za svećeništvo.

Josip je još studirao teologiju kad je iz daleke Oceanije stigao glas drugog tamošnjeg apostolskog vikara biskupa Maigreta, koji je vapio za novim misionarima. Za misije bi određen njegov stariji brat Pamfil, ali se još tada razbolio od tifusa. Jasno je da, iscrpljen teškom bolešću, nije mogao putovati u daleki svijet. Bilo bi to prenaporno. Mjesto njega ponudio se za misije Damjan. Iako još nije bio zaređen za svećenika, poglavari prihvatiše njegovu velikodušnu ponudu i on na sam blagdan Sviju svetih 1863. u luci Bremerhafen ukrca se na brod i zaplovi na daleko putovanje. Put je vodio oko Južne Amerike, kod Kap Horna prijeđoše u Tihi ocean te nakon četiri i pol mjeseca vožnje stigoše u Honolulu, na Havaje. Ondje Damjan već nakon 8 dana primi red subđakonata, a dva mjeseca kasnije bi zaređen za đakona i napokon za svećenika. Sada je bila priprava za rad gotova, a Damjan je kao malo tko bio prikladan za misionara. Bio je on čovjek u prvom redu jake tjelesne građe, izdržljiv, neustrašiv, a uz to vesele naravi. Uz to osobito ga je resila duboka pobožnost i velika požrtvovnost. Od zemaljskih dobara posjedovao je toliko da je sve moglo stati u dvije torbe: nešto malo rublja, misnicu, albu, mali misal i kalež. Sve se to dalo lako staviti na konja i onda na misijsku frontu.

Prvu godinu provede obilazeći sela i pomalo učeći domorodački jezik. Kršćana na Havajima nije bilo mnogo, no bili su dobri i njihov je broj neprestano rastao. Otac Damjan se odlično snašao u misionarskom radu, vjernici su ga voljeli pa se osjećao sretnim isto onako kao i u mladosti u svom dragom flandrijskom zavičaju. Taj lijepi i uspješan rad brzo će prekinuti te dragovoljno poći na Molokaj, otok gubavaca, koji je bio pravi pakao Južnoga mora. Početkom svibnja 1873. o. Damjan je isposlovao od biskupa Maigreta da može na Molokaju dijeliti strašnu sudbinu tamošnjih gubavaca. Ti se jadnici, pogođeni strašnom bolešću i bijedom, predavahu najrazličitijim opačinama, kršeći tako i ljudske i Božje zakone. Došavši na Molokaj, bijaše o. Damjan jedini zdrav čovjek među 800 gubavaca. Dragovoljno je pristao da kod njih stalno ostane. Bio je tada u najljepšoj dobi: 33 godine. Svojim je gubavcima želio postati sve, ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Sav je pripadao njima. Nije se bojao zaraze. Pristupao im je i među njima živio i radio kao da su najzdraviji ljudi.

Misionarev je ugled na otoku brzo porastao i postao velik. Gubavci su odmah uvidjeli da su u njemu dobili pravog oca i prijatelja te mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je jednoga dana tajfun porušio kolibe, o. Damjan je skupa s njima sagradio novo naselje. Podigao je i bolnicu za one koji su izjedeni gubom bili posve nemoćni, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja, sagradio crkvu i tko bi nabrojio što je sve učinio!

Kad je godine 1875. biskup Maigret posjetio Molokaj, čudom se čudio što je sve vrijedni misionar ondje učinio. Glas je o njegovu heroizmu i djelima došao i u Ameriku i Europu i u njegovu rodnu Belgiju, pa doskora sa svih strana počeše stizati darovi na otok gubavaca. To je ocu Damjanu olakšalo posao i omogućilo da za svoje gubavce učini još i više i bar donekle ublaži njihovo jadno stanje.

Godine 1877. otac Damjan je ugledao na svom tijelu neke mrlje i brzo postao svjestan o čemu se radi. Ogubavio je. Nisu to ipak bili još posve sigurni znakovi gube. Ispočetka je osjetio strah i tjeskobu, ali je obnovio Bogu svoje obećanje, svoju vjernost i straha nestade. On prihvati da ispije kalež do dna, da mu žrtva bude potpuna. U prosincu 1884., vrativši se s jednog putovanja, htio je oprati noge u vrućoj vodi. Iako je voda bila gotovo vrela, on nije ništa osjetio. I sad mu je bilo posve jasno: sada se ne radi samo o mrljama, već o sigurnom znaku gube. Nije morao dugo čekati da se pokažu i drugi znakovi jer su oni pomalo dolazili.

U svojoj je bolesti bratu Pamfilu napisao ovo: “Ti znaš da me je od nekog vremena Spasitelj naročito odabrao. On je dopustio da i ja budem zahvaćen gubom. Uvijek ću Bogu biti zahvalan za tu milost. Bolest će pospješiti moj put u nebesku domovinu. U toj nadi uzimam na se križ. Pomozi mi svojom molitvom da pronađem snage te izdržim i sretno prispijem na vrh brda Kalvarije!”

Križni put bolesti oca Damjana bio je dug. Trajao je godinama. Bile su to godine patnje, ali i tihe sreće da je sada sa svojim gubavcima posve izjednačen. Sada ih je još bolje razumio i dobrotu im pokazivao. Njegovo nekoć fino i lijepo lice postade natečeno, oči upaljene, glas promukao, a rane izbiše po cijelom tijelu. Otpadoše i prsti, samo ne palac i kažiprst, kojima je kod mise držao svetu hostiju. S vremenom su ga ostavile i sile, a počela ga hvatiti groznica. Njegovi gubavci obilaze njegov ležaj i plaču nad čovjekom koji ih je toliko ljubio i za njih se bezgranično žrtvovao.

Primjer oca Damjana je djelovao. Još za njegova života pridružiše mu se na Molokaju kao misionari dva laika i jedan svjetovni svećenik. Godine 1888. dođoše na Molokaj i prve milosrdne sestre. Otac Damjan je klicao od veselja te poput starca Šimuna pjevao: “Sada mogu mirno umrijeti. Moje se djelo nalazi u dobrim rukama.”

Apostol gubavaca umro je u noći 15. travnja 1889. Gubavci ga pokopaše pod onim stablom gdje je proveo prvu noć na Molokaju. Na grobnom je spomeniku pisalo: “Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana Deveustera, koji je umro kao mučenik ljubavi.”

3. svibnja 1936. njegovo je tijelo na školskom brodu “Mercator” uplovilo u luku Antwerpena, gdje ga je dočekao belgijski kralj i kardinal te mnoštvo naroda. Put do Leuvena, do novog groba u crkvi sv. Josipa, bio je pravi trijumf kakav Belgija nije vidjela. Na taj je način htjela počastiti jednoga od svojih velikana, a Damjanovo rodno selo Tremeloo podiglo mu je spomenik.

Nalazeći se u Leuvenu, tom poznatom sveučilišnom gradu, s posebnom sam ljubavlju pohodio grob “svećenika prognanika” – apostola gubavaca. Još u sjemenišnim godinama čitao sam njegov romansirani životopis iz pera W. Hünermanna, koji me zanio i osvojio te postao češćim objektom moga razmišljanja.

U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji generalni je postulator Družbe Presvetih Srdaca, o. Paterno Roué, sažeto u bitnim biografskim crtama prikazao izuzetno bogat i herojski život o. Damjana de Veustera. Prigodom 100. obljetnice njegove smrti belgijski su biskupi izdali vrlo lijepo, sadržajno i pobudno pastirsko pismo svojim vjernicima o njihovu velikom sinu.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Bruxellesu 1995.

Na Trgu Svetog Petra u Rimu 11.listopada 2009. Papa Benedikt XVI. uvrstio ga je u spisak Svetaca Katoličke Crkve.