Blaženi Josip Moscati

liječnik

( 1880.- 1927.)
spomendan 12. travnja

liječnik

U Napulju je velebna isusovačka crkva zvanu Gesu Nuovo. U njoj je često propovijedao apostol Napulja sveti Franjo de Geronimo, a u njoj se nalazi i grob svetog liječnika Josipa Moscatija, koji je umro u gradu pod Vezuvom 12. travnja 1927. ostavivši iza sebe uspomenu suvremenog sveca. Njega je 16. studenoga 1975. papa Pavao VI. proglasio blaženim, a 25. listopada 1987. papa Ivan Pavao II. svetim. Prema tome, Moscati je svetac naših dana, “svjetovnjak, slavni napuljski kliničar, kršćanin vjere i uzornog života” – kako to zapisa kardinal Corrado Ursi u predgovoru blaženikova životopisa, što ga prigodom njegove beatifikacije napisa glasoviti životopisac, također svjetovnjak, Giorgio Papasogli.

Tko radije voli novije nego starije svece u Josipu Moscatiju će naći čovjeka suvremene liječničke znanosti, vrlo aktivna, savjesna i zauzeta u svojoj službi, ali koji je u isto vrijeme bio i odlično sredstvo u Gospodinovoj ruci za ostvarenje viših ciljeva kako u vlastitom kršćanskom posvećenju tako i u apostolatu. “Giuseppe Moscati jedna je od onih osoba, naših suvremenika, koje su živeći u svijetu opipljiv znak Božje prisutnosti među ljudima, i to više čitavim svojim bićem nego djelima. Giuseppe Moscati je sposoban i svojoj struci predan liječnik, a to mu pribavlja poštovanje onih koji ga poznaju. On je velik učenjak i istraživač. Zbog toga zaslužuje udivljenje i pohvale svijeta s akademskom naobrazbom. On je i velik gospodin, dobra i samilosna srca, koje se drugima daje na doista nesebičan način, a što mu osigurava zahvalnost i ljubav tolikih koje pomaže i pridiže. To je bez sumnje mnogo. No nije sve. Čak ni ono što ljudi osjećaju. Oni što su u dodiru s njime uočavaju ono nešto dublje, iako im uvijek ne polazi za rukom da to izreknu na jasan i izričit način. Dosta je proučavati Akta kanonskih postupaka, za kojih su bili saslušavani kao svjedoci ljudi iz svih društvenih položaja, pa da se uoči ta činjenica i da se shvati o čemu se tu zapravo radi. Moscati je za sve svjedoke u stvari pravi kršćanski liječnik, sveti liječnik. Ta u svome jedinstvu dva nedjeljiva pojma pružaju ključ za shvaćanje njegove ličnosti” (Paolo Molinari).

Josip Moscati rodio se 25. srpnja 1880. u Beneventu, u vrlo odličnoj visokočinovničkoj obitelji. Kršten je 31. srpnja u župi Sv. Marka te po talijanskom običaju dobio više imena: Josip – Marija – Karlo – Alfonz.

Početkom godine 1881. Josipov se otac s predsjedništva suda u Beneventu preselio u Anconu, grad na jadranskoj obali. Ondje će Josip u krugu dobre obitelji provesti prve godine sretnog i bezbrižnog djetinjstva. Godine 1888. opet je uslijedio očev premještaj pa je obitelj Moscati prešla u Napulj. Ondje je iste godine, na blagdan Bezgrješnog Začeća, u crkvi službenica Srca Isusova Josip primio prvu pričest. Francesco Moscati, Josipov otac, vodio ga je svaki dan s ostalom svojom djecom na šetnju. Pri tom bi se neizostavno zaustavili u crkvi Josipove prve pričesti da posjete Isusa, prisutna u sakramentu Euharistije. Obiteljsko ozračje puno dubokih vjerskih osjećaja pomagalo je razvoju pobožnosti i kod Moscatijeve djece. Peppino, kako su od milja zvali Josipa, bio je već od malena naglašeno pobožan prema Euharistiji.

Svršivši osnovnu i srednju školu s odličnim uspjehom, a nakon očeve smrti, Josip se upisao na Medicinski fakultet u Napulju. Ondje su bili profesori sve od reda glasoviti učenjaci, ali, na žalost, sljedbenici pozitivizma i materijalizma jednoga Vogta, Moleschotta, Büchnera i Feuerbacha. Mladi sveučilištarac Josip Moscati znat će i u takvu ozračju svoju vjeru ne samo sačuvati, već i još više produbiti i ojačati. Vojvoda Mastelloni di Salza, koji je s Moscatijem skupa studirao, svjedoči o njemu: “Poznavao sam Josipa Moscatija oko g. 1900., a poznavao sam ga po njegovim svakidašnjim vježbama pobožnosti u crkvi Santa Maria di Caravaggio, gdje je privlačio moje udivljenje. Njegova sabranost, njegov žar, njegovo držanje pokazivali su jasno da je čas njegove pričesti bio trenutak najveće intimnosti s Bogom.” Moscati je znao moliti, u molitvi s Bogom boraviti i razgovarati. Nalazeći se kao student u mnogim opasnostima po vjeru i moral, on nije pao jer opasnosti preuzetno nije tražio, već ih brižno izbjegavao, a uz to vodio jedan duboko molitveni i sakramentalni život. I to je tajna kako je za vrijeme svojih studentskih dana mogao sačuvati svoju vjeru i poštenje.

Moscati je 4. kolovoza 1903. postao doktor medicine i sjajnim uspjehom završio svoj studij. Već godine 1904. započeo je sa žarom liječničku službu u glasovitoj bolnici Santa Maria del Popolo. Tu je s naročitom brigom organizirao njegu bolesnika zaraženih bjesnoćom. Moscati je bio duboko human liječnik. No, to nije bio samo neki naravni humanizam, već čovjekoljublje iz dubokog kršćanskog uvjerenja. On je radi Krista služio braći ljudima i znao se za njih žrtvovati do krajnosti. Neka to potvrdi samo ova zgoda: 4. travnja 1906. vulkan Vezuv je jače nego obično proradio i počeo rigati užarenu lavu i pepeo. Bilo je ugroženo naselje Torre del Greco, u kojem se nalazila mala bolnica, ovisna o onoj u gradu u kojoj je radio doktor Moscati. Ljudi su s ugroženog područja bježali glavom bez obzira, a jadni bolesnici ostadoše prepušteni samima sebi. Moscati je sam pošao na mjesto nesreće te svojim silama organizirao spasavanje bolesnika radeći i sam sve što je mogao. Kad su bolesnici bili smješteni na sigurnom, krov se bolnice pod teretom užarenog pepela stropoštao. Sličnu je požrtvovnost Moscati pokazao i godine 1911. prigodom epidemije kolere.

Moscati je, ne navršivši ni tridesetu godinu života, izišao na glas kao izvanredan dijagnostičar. Znao je ustanoviti s takvom lakoćom i sigurnošću o kojoj se bolesti radi da su se tome čudili i najbolji liječnici. Moscati je u svom radu uz naravna upotrebljavao i nadnaravna sredstva, a to mu je pružalo onu izvanrednu pronicavost kojom se služio u pristupanju bolesnicima i njihovim bolestima. Za vrijeme dugih sati izvođenja pokusa te ispitivanja uz mikroskop on je mislio i na Boga, koji je svuda prisutan i na djelu. Štoviše, znanstveni rad i istraživanje približavali su ga sve više Stvoritelju svega stvorenja. Njemu je želio služiti čitavim bićem pa je čak položio i zavjet čistoće. Liječnici i bolesnici su ga poštivali zbog njegova znanja i vrlina, a on je sve pripisivao Bogu jer je bio svjestan da je sve naravne i nadnaravne darove primio od Njega. U liječničkoj praksi čuvao se pohlepe za novcem i zaradom pa je mnoge, osobito siromahe badava liječio, a novac je, što ga je pošteno zaslužio, davao u općedruštvene i dobrotvorne svrhe.

On je svoje liječničko službovanje shvaćao kao neku svećeničku misiju. Zato se zanimao i za duševno stanje svojih pacijenata pa ih je s mnogo taktičnosti upućivao i na primanje sakramenata, da se pobrinu i za spasenje svoje duše. Koji put bi i sam znao pozvati svećenika, svoga znanca, da pomogne u duhovnom pogledu njegovim bolesnicima, a druge bi upućivao k svećenicima u koje je imao veliko povjerenje.

Moscati nije dugo živio, ali je u relativno kratkom roku vrlo mnogo učinio. Bolovao je samo nekoliko dana, i to na nogama. Dana 12. travnja 1927. primio je svoju svakidašnju pričest, koja mu je bila posljednja u životu, učinio nekoliko posjeta svojim bolesnicima, a zatim preminuo. Sprovod mu je bio veličanstven. Svi su govorili o “svetom napuljskom liječniku”. Tijelo mu je tri godine kasnije, 16. studenoga 1930., preneseno u crkvu Gesu Nuovo, gdje je njegov grob stalni cilj pobožnih hodočasnika. Svečanim proglašenjem blaženim i svetim Crkva ga je postavila za uzor svjetovnjacima, osobito učenjacima i liječnicima.

Raspored svetih misa
Nedjelja, 11. 10. 2020.
08:00
09:30 Mičetinac
11:00 Grkine
11:00
18:00
Ponedjeljak,12.10.2020.
NEMA SVETE MISE
Utorak, 13. 10. 2020.
18:00
Srijeda, 14. 10. 2020.
18:00
Četvrtak, 15. 10. 2020.
18:00
Petak, 16. 10. 2020.
18:00
Subota, 17. 10. 2020.
14:00 MISA ZA POGINULE HRV. BRANITELJE
18:00
Nedjelja, 18. 10. 2020.
08:00
09:30 Mičetinac
09:30 Severovci
11:00 
18:00

 

Kratice biblijskih čitanja dana – Ponedjeljak

 

 

ponedjeljak 19. 10.

 

_______

 

Ef 2, 1 – 10

Ps 100, 1b – 5

Lk 12, 13 – 21

 

 

Citat Svetog pisma – Ponedjeljak

4 Ali Bog,

bogat milosrđem,

zbog velike ljubavi

kojom nas uzljubi,

5 nas koji bijasmo

mrtvi zbog prijestupâ,

oživi zajedno s Kristom

– milošću ste spašeni!

Misao dana – Ponedjeljak

 

Varav je put

isprazna bogatstva

materijalne naravi.

Novcem ne možemo

spasiti svoj život.

Sav novac svijeta,

neznatna je cijena

za naše živote, sreću i smisao!

 

___________

 

Milošću smo spašeni po vjeri.

Ne po djelima, već unaprijed,

u ponudi spasa, po bogatstvu

Milosti Gospodnje!

Rođeni za nebo!

 

 

Svetac dana – Ponedjeljak
Misao tjedna


Nedjelja ovog tjedna je
29 NEDJELJA KROZ GODINU
A ciklusa čitanja!

Pozvani smo i ove nedjelje,
otkriti i dati Bogu Božje,
a čovjeku čovjekovo.
Prepoznati u sebi darove, koji su nam povjereni,
ne kako bismo se začahurili i sebično svojatali, ono što smo primili, već kako bismo živjeli za druge ljude, u sebedarju, oslobođeni sebičnosti, rasli u svetosti.

Mnogo smo toga primili rođenjem, posredno od svojih roditelja, predaka, a mnogo izgrađujemo i osobnim zalaganjem, trudim, radom na usavršavanju svojih sposobnosti, koje nas ispunjaju i čine potpunim ljudima.

Državi dajmo ono što je potrebno, za zajedničko dobro svih, koji žive u ovoj lijepoj našoj Domovini.
Bogu dajmo sebe same, volontirajmo, živimo aktivno život vjernika, u svojoj župi, darujmo se u svojim sposobnostima, Gospodinu na raspolaganje!
Jer upotrijebljeni od Gospodina, nećemo biti zloupotrijebljeni, od zla koje nas sapinje i onemogućuje nam puninu života!

Požuda tijela, zgrtanje bogatstva, koje tetoši naš egoizam, prividna moć zasluge dobara koje posjedujemo, a koji u konačnici posjeduju nas.
To često zovemo blagoslovom,
ali ne i slobodom. Sveti je Franjo, sin bogatog trgovca, razdao svoje imanje, kako bi ušao u istinsku slobodu.

Slobodni od egoizma sebičnosti i sebeljublja, rastimo u svetosti života.
Molimo Gospodina, da nam povjeri dobara, koliko nam je potrebno za preživjeti dan, ali ne više. Oslobodi nas Gospodine, svega što opterećuje naše srce i dušu usmjerenu prema Tebi, u punini predanja i Milosti Tvoje!
Bogatstvo svijeta je varavo, zavaravajuće, a jedino je bogat onaj, koji u Tebi Gospodine, pronalazi puninu svoga vlastitoga života.

Budnost života nije samo,
ne prepuštanje snovima, odricanje sna, već i autentična spremnost.

Mi koji smo bili daleko od Krista i Spasenja, došli smo blizu po Milosti Gospodnjoj. Ali ne kako bismo se uljuljkali u lažnu sigurnost, već kako bismo živjeli autentično vjernički.
Sugrađani smo svetih, boravimo u istom prostoru, kao i sveci među nama, koji nebu streme i nebo iščekuju, u svojim molitvama i autentičnim životima.
Ukućani smo Božji, naše je nebo, u koje ulazimo već ovdje na zemlji, živeći autentično, ljudski za druge, darujući svoje sposobnosti, na dobro svih koji su oko nas, svih koji čine ovaj svijet – put do neba!
Kao budni sluge iščekujmo spasenje, ne u lažnoj nadi nerada i neaktivnosti, već zauzeto, sebe darujmo na spasenje bližnjima.

Djelotvornošću snage Gospodnje, primamo milost spoznaje i razumijevanja, ali ne kako bismo se uznosili.
Milost spoznaje Gospodnjih istina, uvijek stoje u odnosu odgovornosti, prema tim Otajstvima Milosti!
Nije lako onima koji mnogo primaju, jer oni nose i povjereni im je Križ Gospodnji.
Razočarani odgovorom ljudi na otajstva Milosti, Prezbiteri mogu pasti u beznađe i očaj, ali stoga za njih treba i moliti.
Naši su to Prezbiteri, koji u poniznosti služe Otajstvu Spasenja u Kristu Isusu! Molimo za moderne proroke svoga vremena!

Prignimo koljena pred Bogom Ocem, kojem jedino možemo služiti u vjeri, ljubavi i poštovanju.

Bog jača našeg duhovnog čovjeka, kako bismo mogli ući u duboka otajstva duhovne stvarnosti, rasti u dinamici duhovnoga života, te prepoznavati vlastiti cilj života, u zajedništvu sa vjernicima zemaljske Crkve Katoličke, koja nebeskoj Proslavljenoj Crkvi teži i u koju je uronjena.
Svi sveti postaju naši zagovornici, kako bismo spoznali dubinu Otajstava Milosti i Ljubavi Kristove!
Razdijeljeni od zla, odvojeni od zloće i pakosti, rastimo u iskrenoj ljubavi, jednih prema drugima, svjedočimo Milost Gospodnju!

Poniznost i blagost, strpljivo živeći otajstvo poziva Gospodnjega. Poziva biti vjernik. Dostojanstveno je to zvanje – zvanje za vječnost!

Jedinstvo Duha neka je zadatak svima nama, ne odjeljujmo se od drugih, već uronimo u zajedništvo Crkve, po pozivu svetosti.
Jedni druge smatrajmo višima od sebe, te 'rastimo' u poniznosti jedni pred drugima.
Znakovi vremena otkrivaju nam vrijeme milosti, u kojem se nalazimo, vrijeme ispita naše ljudskosti i naše vjernosti Gospodinu Bogu, u Zajedništvu Svete Crkve Katoličke!

Svakome je dana milost po mjeri dara Kristova.
Svatko prima koliko koristi i upotrebljava, na dobro drugih.
Ne primamo, kako bismo se uzdizali niti kako bismo 'širili krila' svoga egoizma. Primamo Milosti za spas drugih, pored nas. Darovani smo darovima, ali živimo ih posvećeni dobru drugih, iz naše blizine - našim susjedima u životu vjere!

Tako ćemo početi donositi plodove Ljubavi Gospodnje,
postat ćemo autentični svjedoci Kristova Spasenja!

Blok za poruke
Radno vrijeme župnog ureda
Kontakt župe
vlč. Marko Rac, župnik
Rkt. Župni ured Sv. Jurja mučenika
S. Radića 5, Đurđevac
Tel/fax: 048/ 813-430
Slika sv. Jurja
Sveci.net