Najstarija povijest (do provala Osmanlija u XVI. stoljeću)

Kao i mnoge druge župe u kontinentalnom dijelu Hrvatske tako se i ova u Đurđevcu koja nosi ime svetog mučenika Jurja prvi put spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije koji je 1334. godine sastavio kanonik Ivan. Međutim, to ne znači da župa nije postojala i ranije. Tome u prilog govori činjenica da se Đurđevec kao naselje u pisanim povijesnim izvorima spominje već 1237. godine što svjedoči o dugoj naseljenosti na ovome području. Župa i naselje pod zaštitom svetog mučenika Jurja su se razvijali u srednjem vijeku jer je u popisu svećenika Zagrebačke biskupije 1501. godine zabilježeno da u Đurđevcu osim župnika Andriju djeluju još tri svećenika. Sve do XVI. stoljeća đurđevečko je područje funkcioniralo kao tipično srednjovjekovno feudalno vlastelinstvo.

Daljnji demografski, kulturni i ekonomski razvoj Podravine, kao i znatnog dijela teritorija hrvatskih zemalja, na početku ranoga novog vijeka je prekinuo i zaustavio prodor Osmanlija s istoka. Pošto je utvrda u Đurđevcu sredinom XVI. stoljeća uključena u sastava Vojne krajine i Osmanlije ju nikada nisu uspjeli osvojiti, to je značilo da će Đurđevec u idućem vremenskom periodu stati pogranična utvrda na imperijalnoj granici između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Na spomenutom području nastat će svojevrsni međuprostor gdje će se stalno voditi tzv. mali rat. Rezultat takvih uvjeta biti će gotovo potpuna depopulacija i stalna nesigurnost za bilo kakvu egzistenciju na tome području. Što je to značilo za crkvenu upravu na tome prostoru? O tome slikovito govore crkveni povjesničari Josip Buturac i Antun Ivandija koji zaključuje da se u doba osmanskih provala „broj katoličkih vjernika u pojedinim biskupijama veoma smanjio; biskupi su se zbog turskih progona sklonili s dijelom vjernika u sigurnije krajeve mletačke i habsburške države, (…). Osobito je teško stanje bilo u 2. polovici XVI. stoljeća. Na cijelom tom prostoru djelovao je samo jedan biskup.“ Teritorij Zagrebačke biskupije direktno je graničio s osmanskim teritorijem koji se zapravo proširio na račun dotične biskupije. „Prodiranjem Turaka u Hrvatsku tokom XVI. stolj. područje slobodne Hrvatske sve se više smanjuje. (…) Granica između Hrvatske i turske države tekla je u to doba od Drave kod Pitomače na Raču i Čazmu, zatim preko Siska, Petrinje i pravcem južno od Kupe do Skrada, onda rijekom Koranom do Slunja i dalje preko Prozora na Velebit. To su ‘ostaci ostataka nekada slavnoga kraljevstva’.“ Situacija je bila vrlo nepovoljna za samu Zagrebačku biskupiju. Naime, „veći dio Zagrebačke biskupije nalazio se također pod turskom vlasti  tokom XVI. i XVII. stoljeća. (…) Kako su se upravo ovdje vodile dugotrajne i krvave borbe, katoličkih je vjernika ostalo razmjerno malo. Nije poznato da bi zagrebački biskup vršio kakvu vlast istočno od Čazme, Đurđevca i Siska od sredine XVI. do sredine XVII. stoljeća.“

Što je bilo s Crkvom u Podravini? Katolička župa u Đurđevcu, kao i u svim naseljima istočno od njega, je propala. To se nije dogodilo toliko zbog činjenice da Osmanlijama zasigurno nije promaknulo zapaliti i porušiti crkvu i kapelice koje su zatekli tijekom svojih zuluma, koliko zbog činjenice da su se ljudi – vjernici – žitelji ovoga kraja razbježali doslovno poput pljeve nošene vjetrom. Dio ih se je, doduše, uspio skloniti u utvrdu u Đurđevcu ili dospio do koje druge utvrde zapadno od Đurđevca, primjerice, Prodavića (Virje) i Koprivnice, no mnogo ih je svoje živote pokušalo zaštititi u močvarama i gustim šumama uz rijeku Dravu. Mnogi su prešli i preko te prirodne granice i dospjeli vjerojatno do današnjeg Gradišća.

Obnova župe u XVII. stoljeću  

Obnovu katoličkih župa na području opustošenom i depopuliranom zbog osmanskih provala treba promatrati u kontekstu smirivanja, u ovom slučaju, situacije uz imperijalnu granicu i djelovanja nadležnih (nad)biskupa i katoličkog klera. Crkveni povjesničari ističu činjenicu da je u doba postosmanske (ili postturske) obnove u Katoličkoj crkvi u Hrvata vladao kronični nedostatak dijecezanskih svećenika. Razlog tome treba tražiti i u već spomenutoj izraženoj depopulaciji pa je logično da je nedostajalo i duhovnih zvanja, muškaraca koji bi nakon (ne tako kratkog i laganog) školovanja nastupili kao župnici diljem zemlje. Razlog tome je bio sve manji broj svjetovnih svećenika „jer im se nije bilo lako školovati bilo u domovini bilo u inozemstvu. Pritom treba imati na umu kako se broj župa tada nije više smanjivao, već naprotiv, stalno povećavao.“ Čini se da je bolja situacija bila među redovničkim zvanjima jer su dijecezanske svećenike u doba spomenute obnove zamjenjivali redovnici primjerice franjevačkog reda. Takav je barem bio slučaj u Đurđevcu. Ondje su 1614. godine rimokatoličku župu obnovili upravo franjevci koji su došli u Đurđevec.

Najvažniji mirovni sporazum, nakon kojega je posve otklonjena osmanska opasnost od đurđevečke Podravine,  bio je mir sklopljen u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Već do tada se demografska slika đurđevečke Podravine uvelike popravila. Naime, prema najstarijem sačuvanom popisu kućedomaćina (obveznika podavanja lukna u župi Đurđevec) iz 1700. godine Đurđevec je tada brojio 311 kućedomaćina.

Kad je obnovljena župa u Đurđevcu na početku XVII. stoljeća imala je titulara Blaženu Djevicu Mariju od Navještenja, a ne svetog Jurja. Ova nas činjenica nuka da si postavimo neka pitanja koja se mogu svesti na jedno: zašto je pri obnovi župe promijenjen titular? Odgovor na gore postavljeno pitanje možemo početi tražiti u činjenici da su župu u Đurđevcu obnovili franjevci. Oni su poznati kao veliki štovatelji Majke Božje što bi moglo značiti da je upravo zbog te njihove karakteristike, a na njihovu inicijativu na ovaj način promijenjen titular.

Povijesni izvori svjedoče da se 1659. godine u Đurđevcu – nedaleko utvrde i to ured močvare – nalazila drvena crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Ona se vjerojatno nalazila na mjestu današnje župne crkve. Tijekom gotovo čitavog XVIII. stoljeća u Đurđevcu je stajala zidana župna crkva s gradnjom koje je započeo đurđevečki župnik Petar Flanjek 1710. godine. Međutim, uz nju je sve do 1774. godine stajao zvonik sagrađen od drveta (vjerojatno hrastovine). Uzmemo li u obzir podatke da je ta crkva više puta nadograđivana tijekom XVIII. stoljeća, jer je, primjerice, 1748. godine uz nju sagrađena nova kapela sveta Tri Kralja, onda nije neobično da je i zidani toranj zapravo tek kasnija nadogradnja.

Župa u XIX. stoljeću

Na rušenje župne crkve iz 1710. godine su, osim očiglednog lošeg izgleda, utjecali i neki poticaji crkvenih vlasti. Naime, 6. rujna 1821. godine je tadašnji zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac posjetio Đurđevec. U biskupovoj je pratnji bio i njegov sufragan, medenski biskup Josip Žalec te još četvorica kanonika.  Obišavši župni dvor i župnu crkvu (prije polaska u Bjelovar), biskup Vrhovac je upozorio na prijeku potrebu gradnje nove župne crkve u Đurđevcu. Crkva je bila u katastrofalno lošem stanju: krov je bio oštećen i propuštao je vodu, a radi toga su stradali i zidovi pa je postojala mogućnost da se dijelovi crkve uruše. Međutim, crkva će u takvom stanju dočekati i posjet Aleksandra Alagovića u srpnju 1822. godine, te đakovačkog biskupa Karla Mirka Rafaja u srpnju 1823. godine. I njih dvojica su upozoravali da je u Đurđevcu što prije nužno srušiti staru i sagraditi novu župnu crkvu. Gradnji nove župne crkve pristupiti će 1824. godine župnik Franjo Milinković.

Đurđevečka je župa sve do 1824. godine bila pod nebeskom zaštitom Blažene Djevice Marije od Navještenja. Tada se  je u Đurđevcu gradila nova župna crkva i Đurđevčani su poželjeli da im patron bude sveti mučenik Juraj čije ime nosi i naselje. Ta im je želja i uslišana odlukom Duhovnog stola koji je odobrio promjenu titulara 16. srpnja 1824. godine. Ovu odluku treba promatrati u kontekstu izgradnje nove župne crkve u Đurđevcu koja je započela 10. travnja 1824. godine. Povjesničar Rudolf Horvat opisuje kako su u ushitu zbog gradnje nove crkve Đurđevčani poželjeli da njihova župna crkva bude posvećena sv. Jurju po kojem je ime dobilo njihovo naselje, ali i krajiška pukovnija čije je središte bio Đurđevec.

Zašto i prijašnje župne crkve u Đurđevcu nisu bile posvećen sv. Jurju? Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u činjenci da je prilikom obnove rimokatoličke župe u Đurđevcu u prvoj polovici XVII. stoljeća, a nakon osmanskih pustošenja u Podravini, župna crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Navještenja čiji se blagdan slavi 25. ožujka. Dakle, glavno proštenje u Đurđevcu je bilo na taj blagdan. No, Đurđevčani nisu zaboravili na tradiciju štovanja sv. Jurja jer su redovito održavali kapelu koja je njemu posvećena na mjestu srednjovjekovnog đurđevečkog naselja (danas na to mjesto podsjeća raspelo koje se nalazi na raskrižju putova koji vode iz Đurđevca u Čepelovec i Mičetinec. Sveta misa na blagdan sv. Jurja, 23. travnja, slavila se u toj kapeli. Na vremena kada je BDM od Navještenja bila patron župne crkve u Đurđevcu danas podsjeća pokrajnji oltar u današnjoj župnoj crkvi kao i to da je 25. ožujka sporedno župno proštenje u Đurđevcu.

Duhovna zvanja iz Đurđevca

Župu je u XIX. stoljeću činilo 7 naselja u kojima je 1825. godine bilo ukupno 718 kuća u kojima je živjelo 5767 stanovnika. Dakle, obitelji su, u prosjeku, brojile od 7 do 10 članova. Pošto znamo da je samo 1840. godine školu na području župe polazilo ukupno 597 djece, možemo zaključiti nešto demografskom i o intelektualnom potenciju Đurđevca u XIX. stoljeću. Razmišljamo li u kontekstu onog vremena i promislimo koja su to bila najviša zvanja kamo su mogli dospjeti krajišnici iz Đurđevca, onda je to svakako – osim krajiških službi u kojima se više trebalo dokazati sabljom – svećenički stalež gdje se ipak trebalo iskazati pismom.

Imena svih svećenika, redovnika i redovnica rođenih u Đurđevcu još su uvijek velika nepoznanica. Popis koji je prije 25 godina objavio Paškal Cvekan je dobra baza, ali je manjkav – isto vrijedi i za popis župnika. Sustavna istraživanja još nisu provedena, ali zahvaljujući objavljivanju zapisnika kanonskih vizitacija i proučavanju matičnih knjiga Vladimir Miholek i ja doznali smo još mnogo novih imena i popis se popeo na oko 55 imena (Cvekan ih ima 40). Broj svećenika rođenih u nekome naselju promatramo kao duhovnu i intelektulnu potentnost te župe. O tome svjedoči i činjenica da je iz nekih obitelji bilo više svećenika (četvorica iz obitelji Mihinić u XIX. stoljeću i trojica iz obitelji Mener u XVIII. i XIX. stoljeću). Jednostavnom raspodjelom po stoljećima dolazimo do podatka da je XIX. stoljeće za đurđevečku župu bilo najplodnije jer ih je tada rođeno tak 30; u XX. stoljeću samo 12, a u XVIII. (koje nam nije cjelovito poznato) njih 13.

Neki zaslužni đurđevečki župnici

Spomenutu župnu crkvu iz 1710. godine gradio je đurđevečki župnik Petar Flanjek čije prezime odaje da je možda riječ o domaćem sinu. Njega je naslijedio župnik Nikola Demšić (rođen 1687., a u Đurđevcu od 1717.) koji je umro u Đurđevcu na samo Đurđevo 1753. godine nakon čak 36 godina župnikovanja. Demšića je naslijedio Ivan Ernest Gabriely koji je 14 godina bio đurđevečkim župnikom (ovdje je bio kapelan 1748. godine). Godine 1767. đurđevečkim je župnikom postao Josip Wasserer, svećenik o kojem se inače vrlo malo zna (prešutjeli su ga dosadašnji popisivači), a umro je i pokopan je na đurđevečekom groblju svetog Lovre 15. listopada 1769. godine. Njegov nasljednik Ivan Mirko pl. Bešen đurđevečku je župu vodio 32 godine (1770.-1802.) i uveo je u XIX. stoljeće. Andrija Novosel, đurđevečki župnik od 1802. godine župnikovao je radi slaba zdravlja samo nekoliko godina, pa je 7 godina župa imala upravitelja. Dakle, samo šestorica župnika su djelovali u Đurđevcu tijekom čitavog XVIII. stoljeća što svjedoči da su njihove službe bile duge. Upisi u matičnim knjigama svjedoče o povezanosti župnika sa župljana što se vidi preko kumstva pri krštenju djece.

Jedan od najpoznatijih, a usudio bih se reći i jedan od zaslužnijih đurđevečkih župnika jest Franjo Milinković, đurđevečki župnik od 1821. godine. Započinjanjem vođenja župne Spomenice 1825. godine Milinković je zadužio Đurđevčane i upisao svoje ime u povijest. Kao odraz njegove poduzetnosti i zauzetosti za župu zasigurno možemo promatrati i gradnju župne crkve 1824. godine. Naslijedio ga je Ivan Korač, a njega opet Nikola Žalec koji je u Đurđevcu bio župnikom 10 godina. Sljedećih 10 godina (1868.-1878.) župnikom je bio Josip Lehpamer, poznati političar, saborski zastupnik, virovski župnik – čitki rukopis. Vrlo kratko je župnikom bio Petar Zubanović (3 godine) kojeg je naslijedio poznati Josip Banješ. Banješ je župnikom bio na prijelazu stoljeća (1881.-1908.) čak 27 godina. Nakon Banješa župnikom je bio Deziderije Radovanić (7 godina), a 1916. dolazi Nikola Medvedec.

Teritorij župe

Nekada se župa teritorijalno prostirala na obronke Bilogore (koja se ranije zvala Međurečkom gorom) jer je obuhvaćala sela Budrovec, Čepelovec, Šemovci, Sveta Ana te u nizini Đurđevec i Kalinovec. Kao dokaz velikog broja župljana koji su pripadali đurđevečkom središtu možemo promatrati i teritorijalno smanjenje župe. Naime, 1868. godine iz sastava đurđevečke župe izdvojena su naselja Šemovci i Sveta Ana koja su pripala susjednoj virovskoj župi. Na isti je način 1881. godine iz đurđevečke župe izdvojeno naselje Kalinovec koje je dobilo samostalnu župu. Danas se župa sastoji od samog grada Đurđevac, dvaju konaka (Severovci i Grkine) i Mičetinca (smještenog na bilogorskim obroncima). Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća žitelji koji iz Đurđevca odlaze na tzv. Đurđevečke konake (Bakovci, Trepče i drugo) pripali su župama sa sjedištem u Ferdinandovcu i Virju. To je u statističkom i demografskom smislu djelovalo kao smanjenje broja župljana.

Župa na sjeverozapadu graniči s teritorijem župe Virje, na sjeveru s Molvama i Novim Virjem, na istoku s Ferdinandovcem i Kalinovcem, a na jugu s župom Budrovec. Nijedna župna filijala ne gravitira nekom drugom naselju, već postoje neka naselja koja gravitiraju Đurđevcu, a nisu u sastavu đurđevečke župe. Trenutno je izražen trend iseljavanja stanovnika iz župe jer u Đurđevcu ne mogu pronaći zaposlenje. Mnogi su zaposleni izvan područja župe (Koprivnica, Zagreb i drugo). Mlađi ljudi doseljavaju se u župu uglavnom zbog obiteljskih razloga. Zbog iseljavanja i negativnog demografskog prirasta broj stanovnika u prigradskim naseljima, odnosno župnim filijalama se smanjio, a grad Đurđevec kao središte župe stagnira. U Đurđevcu kao središtu župe postoji dovoljno prostrana župna crkva, a u sklopu župnog dvora postoji i pastoralna dvorana. U svakoj filijali je kapela od kojih dvije imaju i sve potrepštine za služenje svete mise.

Noviji podaci o župi odnose se uglavnom na uređenje postojećih sakralnih objekata, pogotovo župne crkve u Đurđevcu. Na prvu nedjelju adventa 1969. godine uveden je obnovljeni obred svete mise koji je – prema pisanom svjedočanstvu župnika Stanislava Rajtara – u Đurđevcu izuzetno dobro prihvaćen. Godine 1970. preuređeno je svetište, ambon i krstionica u župnoj crkvi prema novim liturgijskim propisima. Posvetu je 27. studenog iste godine obavio pomoćni zagrebački biskup Mijo Škvorc.

 Crkvene klupe koje su i danas u upotrebi izrađene su 1973. godine. U prosincu 1975. godine asfaltirane su staze u parku oko crkve, a tada je postavljeno i prvo grijanje u crkvi. Kip Majke Božje Fatimske doniran je župi 1977. godine, a sljedeće godine preuređene su ispovjedaonice.

Raspored svetih misa
Nedjelja, 11. 10. 2020.
08:00
09:30 Mičetinac
11:00 Grkine
11:00
18:00
Ponedjeljak,12.10.2020.
NEMA SVETE MISE
Utorak, 13. 10. 2020.
18:00
Srijeda, 14. 10. 2020.
18:00
Četvrtak, 15. 10. 2020.
18:00
Petak, 16. 10. 2020.
18:00
Subota, 17. 10. 2020.
14:00 MISA ZA POGINULE HRV. BRANITELJE
18:00
Nedjelja, 18. 10. 2020.
08:00
09:30 Mičetinac
09:30 Severovci
11:00 
18:00

 

Kratice biblijskih čitanja dana – Petak

 

petak 23. 10.

sv. Ivan Kapistranski

 

______

 

Ef 4, 1 – 6

Ps 24, 1 – 4b. 5 – 6

Lk 12, 54 – 59

 

 

Citat Svetog pisma – Petak

1 Zaklinjem vas dakle ja,

sužanj u Gospodinu:

sa svom poniznošću

i blagošću, sa strpljivošću

živite dostojno poziva

kojim ste pozvani!

2 Podnosite jedni druge

u ljubavi;

3 trudite se sačuvati

jedinstvo Duha svezom mira!

Misao dana – Petak

 

Jedno tijelo i Jedan Duh:

Crkva Kristova Katolička,

Tijelo je Spasenja

koje po Kristu,

u Duhu Svetom,

među nama prebiva!

Poslušnost i rast,

u vjeri osobne žrtve!

 

________________

 

Znakovi vremena

dani su nam i povjereni.

Jedna je nada našega poziva,

vječnost kojoj težimo svim srcem,

živeći vremenitost!

 

Misao tjedna


Nedjelja ovog tjedna je
29 NEDJELJA KROZ GODINU
A ciklusa čitanja!

Pozvani smo i ove nedjelje,
otkriti i dati Bogu Božje,
a čovjeku čovjekovo.
Prepoznati u sebi darove, koji su nam povjereni,
ne kako bismo se začahurili i sebično svojatali, ono što smo primili, već kako bismo živjeli za druge ljude, u sebedarju, oslobođeni sebičnosti, rasli u svetosti.

Mnogo smo toga primili rođenjem, posredno od svojih roditelja, predaka, a mnogo izgrađujemo i osobnim zalaganjem, trudim, radom na usavršavanju svojih sposobnosti, koje nas ispunjaju i čine potpunim ljudima.

Državi dajmo ono što je potrebno, za zajedničko dobro svih, koji žive u ovoj lijepoj našoj Domovini.
Bogu dajmo sebe same, volontirajmo, živimo aktivno život vjernika, u svojoj župi, darujmo se u svojim sposobnostima, Gospodinu na raspolaganje!
Jer upotrijebljeni od Gospodina, nećemo biti zloupotrijebljeni, od zla koje nas sapinje i onemogućuje nam puninu života!

Požuda tijela, zgrtanje bogatstva, koje tetoši naš egoizam, prividna moć zasluge dobara koje posjedujemo, a koji u konačnici posjeduju nas.
To često zovemo blagoslovom,
ali ne i slobodom. Sveti je Franjo, sin bogatog trgovca, razdao svoje imanje, kako bi ušao u istinsku slobodu.

Slobodni od egoizma sebičnosti i sebeljublja, rastimo u svetosti života.
Molimo Gospodina, da nam povjeri dobara, koliko nam je potrebno za preživjeti dan, ali ne više. Oslobodi nas Gospodine, svega što opterećuje naše srce i dušu usmjerenu prema Tebi, u punini predanja i Milosti Tvoje!
Bogatstvo svijeta je varavo, zavaravajuće, a jedino je bogat onaj, koji u Tebi Gospodine, pronalazi puninu svoga vlastitoga života.

Budnost života nije samo,
ne prepuštanje snovima, odricanje sna, već i autentična spremnost.

Mi koji smo bili daleko od Krista i Spasenja, došli smo blizu po Milosti Gospodnjoj. Ali ne kako bismo se uljuljkali u lažnu sigurnost, već kako bismo živjeli autentično vjernički.
Sugrađani smo svetih, boravimo u istom prostoru, kao i sveci među nama, koji nebu streme i nebo iščekuju, u svojim molitvama i autentičnim životima.
Ukućani smo Božji, naše je nebo, u koje ulazimo već ovdje na zemlji, živeći autentično, ljudski za druge, darujući svoje sposobnosti, na dobro svih koji su oko nas, svih koji čine ovaj svijet – put do neba!
Kao budni sluge iščekujmo spasenje, ne u lažnoj nadi nerada i neaktivnosti, već zauzeto, sebe darujmo na spasenje bližnjima.

Djelotvornošću snage Gospodnje, primamo milost spoznaje i razumijevanja, ali ne kako bismo se uznosili.
Milost spoznaje Gospodnjih istina, uvijek stoje u odnosu odgovornosti, prema tim Otajstvima Milosti!
Nije lako onima koji mnogo primaju, jer oni nose i povjereni im je Križ Gospodnji.
Razočarani odgovorom ljudi na otajstva Milosti, Prezbiteri mogu pasti u beznađe i očaj, ali stoga za njih treba i moliti.
Naši su to Prezbiteri, koji u poniznosti služe Otajstvu Spasenja u Kristu Isusu! Molimo za moderne proroke svoga vremena!

Prignimo koljena pred Bogom Ocem, kojem jedino možemo služiti u vjeri, ljubavi i poštovanju.

Bog jača našeg duhovnog čovjeka, kako bismo mogli ući u duboka otajstva duhovne stvarnosti, rasti u dinamici duhovnoga života, te prepoznavati vlastiti cilj života, u zajedništvu sa vjernicima zemaljske Crkve Katoličke, koja nebeskoj Proslavljenoj Crkvi teži i u koju je uronjena.
Svi sveti postaju naši zagovornici, kako bismo spoznali dubinu Otajstava Milosti i Ljubavi Kristove!
Razdijeljeni od zla, odvojeni od zloće i pakosti, rastimo u iskrenoj ljubavi, jednih prema drugima, svjedočimo Milost Gospodnju!

Poniznost i blagost, strpljivo živeći otajstvo poziva Gospodnjega. Poziva biti vjernik. Dostojanstveno je to zvanje – zvanje za vječnost!

Jedinstvo Duha neka je zadatak svima nama, ne odjeljujmo se od drugih, već uronimo u zajedništvo Crkve, po pozivu svetosti.
Jedni druge smatrajmo višima od sebe, te 'rastimo' u poniznosti jedni pred drugima.
Znakovi vremena otkrivaju nam vrijeme milosti, u kojem se nalazimo, vrijeme ispita naše ljudskosti i naše vjernosti Gospodinu Bogu, u Zajedništvu Svete Crkve Katoličke!

Svakome je dana milost po mjeri dara Kristova.
Svatko prima koliko koristi i upotrebljava, na dobro drugih.
Ne primamo, kako bismo se uzdizali niti kako bismo 'širili krila' svoga egoizma. Primamo Milosti za spas drugih, pored nas. Darovani smo darovima, ali živimo ih posvećeni dobru drugih, iz naše blizine - našim susjedima u životu vjere!

Tako ćemo početi donositi plodove Ljubavi Gospodnje,
postat ćemo autentični svjedoci Kristova Spasenja!

Blok za poruke
Radno vrijeme župnog ureda
Kontakt župe
vlč. Marko Rac, župnik
Rkt. Župni ured Sv. Jurja mučenika
S. Radića 5, Đurđevac
Tel/fax: 048/ 813-430
Slika sv. Jurja
Sveci.net